22 February, 2010

No kill strategija i CNR

CNR kao metoda smanjivanja populacije preporučena je od strane Svetske zdravstvene organizacije [1] i pokazala se kao izuzetno uspešna u zemljama Jugistočne Evrope (Rumunija, Bugarska) i Mediterana (Grčke), a primenjuje se sa velikim uspehom u zemljama Azije, poput  Tajlanda, Indije, Balija, itd. Ovaj sistem se pokazao kao jedino rešenje problema, a ujedno je i najhumanije. Međutim, zbog dinamike populacije neophodno je da se 70% pasa u određenom geografskom području steriliše u roku od 6 meseci [2]. Sa 75% sterilisanih jediniki, stopa rasta populacije postaje nula [3], nakon čega se broj pasa polako i prirodno smanjuje. Tako je Grčka sprovela kompleksnu studiju o broju pasa na ulicama pre i nakon primene CNR, pri čemu su svi psi obeleženi, vakcinasani, uslikani i ubačeni u sistem, iz čega se jasno videlo da se broj pasa po km2 nakon nekog vremena znatno smanjuje.
 
Sa druge strane, sistem poznat pod imenom no kill (strategija) koji podrazumeva smeštanje svih pasa u no kill azile, kao i očekivanje da će se na taj način problem rešiti nisu realni. Mnogi no kill azili u svetu usled poteškoća sa kojima se suočavaju zbog velikog broja životinja i stalnog priliva novih zatvaraju se ili menjaju svoju politiku postajući kill azili. Ne može se očekivati da se životinje drže u humanim uslovima na neodređeno vreme. No kill azili tako postaju ideal koji je nemoguće ostvariti. Pre ili kasnije, psi u azilima će morati da se uspavljaju, pri čemu se navode brojni razlozi: preveliki izdaci za hranu i negu životinja u njima, stalni izvor zaraze i bolesti usled velikog broja životinja na jednom mestu (ako o psima brinu staratelji, ovakvih izdataka nema), pogoršavanje kvaliteta života životinja do tačke nemara, pritisci sa različitih strana i promena vlasti.
 
Dobar i aktuelan primer za pretvaranje no kill azila u kill imamo u susedstvu, u Dubrovniku, jer je novi dubrovački gradonačelnik, Andro Vlahušić, odlučio da promeni član 25. „Predloga odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama“, u smislu da se eutanaziraju psi u Skloništu za napuštene životinje na Žarkovici u roku od 60 dana, ako se u tom roku ne udome! To je značilo da bi svih 270 pasa bilo eutanazirano u periodu od 2 meseca. Uzrokom problema se na bavi niko, pa tako predviđenom kaznom od 15 000 kuna za napuštanje psa niko nije sankcionisan.
 
Obavezno kastriranje/sterilisanje vlasničkih pasa i mačaka takođe nije rešenje. Pod pretpostavkom da će za vlasnike koje ovo odbiju biti predviđeno novčano sankcionisanje, obavezno kastriranje/sterilisanje može samo da poveća rizik od bolesti, uključujući i zoonoze, jer će neki vlasnici u nastojanju da izbegnu sterilisanje svoje životinje, ali i kaznu, uskratiti joj veterinarsku negu [4] (danas u Srbiji vlasnici izbegavaju čak da pse vakcinišu protiv besnila iako je to zakonska obaveza). U smislu kastracije/sterilizacije vlasničkih pasa, jedino rešenje koji je pokazalo dugoročnu efikasnost jeste dobrovoljna sterilizacija vlasničkih pasa [5], pa je tako potrebno stvoriti bezbedan, efikasan i dobrovoljan program kastracije/sterilizacije i učiniti ga dostupnim zajednici, sa programima i podsticajnim merama usmerenim ka segmentima stanovništva za koje se utvrdi da doprinose rastu broja napuštenih životinja [6].
 
Fokus treba da bude stavljen na načine kako poboljšati brigu o životinjama i stope udomljavanja pasa u našem društvu. Potrebno je da se kao zajednica oslobodimo pogrešne pretpostavke o potrebi smeštanja cele populacije pasa u azile. Umesto izgradnje no kill azila, treba izgraditi no kill društvo. Oba ova sistema (CNR i No kill) preskaču UZROK pojave pasa na ulicama, a to je neodgovorno vlasništvo. Mnoge studije u svetu su pokazale da svega 20% vlasnika napušta svoje životinje, odnosno da važi pravilo 80/20: 80% problema napuštenih pasa dolazi od 20% stanovništva!
 
U pogledu Srbije situacija je sledeća:
1. Nema infrastrukture, tj. azila! Izgradnja velikog broja azila je ogromna investicija za ovu siromašnu zemlju, prezaduženu i sa budžetskim deficitom. Izdržavanje i negovanje SVIH napuštenih životinja je ekonomski bilo neodrživo i za bogate zemlje kao što su SAD, a kamoli za Srbiju! To je utopija i po iskustvima drugih zemalja skupa i unapred promašena investicija!
2. S obzirom da mehanizmi za momentalno suzbijanje UZROKA nisu uspostavljeni, sklanjanjem svih pasa u nepostojeće azile, vrlo brzo ulice bi popunili novi psi!
3. S toga se pokazuje neophodnim da se CNR apsolutno održi, ali da se sprovodi na dosledan način i ispunjavanjem propratnih uslova (obavezno vraćanje na staništa, podrška medija i edukacija što je izostalo) jer ekonomski on je održiv s obzirom da država izdvaja novac samo za sterilizaciju, a NVO i ljubitelji snose sve druge troškove!
4. Kombinacija CNR-a i no kill mini azila po opštinama (montažnim materijalom i delta sistem), tj. decentralizacija problema do mesne zajednice, bila bi idealno rešenje za rasterećenje ulica.
 
Decentralizovan način rešavanja problema čini se neophodnim jer svi faktori koji definišu stanje in situ (broj pasa, broj staratelja, “otpor sredine”, centralna ili periferna opština, konfiguracija terena i zastupljenost parkova i zelenih površina, itd.) variraju od lokacije do lokacije, tj. staništa. Korpus mehanizama i normi mora biti istovetan, a primena prilagođena specifičnostima svake lokacije!
 
Ovakav pristup problematici bi nesumnjivo uštedeo enormna sredstva Gradu, ali on zahteva ozbiljan, kontinuiran, dosledan i temeljit rad! Stičemo utisak da za sve ove godine nije postojala volja da se neko uhvati u koštac sa tolikim poslom, već se radije pribegava globalnim zahvatima, koji po pravilu rizikuju da promaše cilj, a iz iskustva tvrdimo da uvek budu na štetu životinja.
 
Ovaj naš pristup treba posmatrati kroz prizmu našeg cilja da se problem reši što pre, ali i da njegove rezultate odmah osete kako građani tako i životinje. 
 
 
Evropska inicijativa 17                                                                       
februar 2010.